Vaša korpa je trenutno prazna!
Erinije
ERINIJE (Furije) su bile tri boginje osvete i odmazde koje su kažnjavale ljude za zločine protiv prirodnog poretka. Posebno su bili zabrinuti zbog ubistava, neopravdanog ponašanja, uvreda protiv bogova i krivokletstva. Žrtva koja traži pravdu mogla bi da prizove kletvu Erinija na zločinca. Najmoćnije od njih bilo je prokletstvo roditelja na dete – jer su Erinije rođene upravo iz takvog zločina, proistekle iz krvi Urana (Urana), koga je kastrirao njegov sin Kronos (Kron).
Gnev Erinija se manifestovao na više načina. Najteže od njih je bilo mučno ludilo koje je naneto patroubistvu ili mateubistvu. Ubice mogu patiti od bolesti; a nacija koja krije takvog zločinca mogla bi patiti od nestašice, a sa njom od gladi i bolesti. Gnev Erinija mogao se umiriti samo obrednim ritualnim pročišćavanjem i dovršavanjem nekog zadatka dodeljenog za pomirenje.

Boginje su takođe bile sluge Hadesa i Persefone u podzemnom svetu gde su nadgledale mučenje kriminalaca koji su bili poslani u tamnice prokletih.
Erinije su bile slične ako ne i iste kao Poinai (Poenae) (Odmazde), Arai (Arae) (Prokletstva), Prakidikai (Prakidicae) (Ekacters of Justice) i Maniai (Maniae) (Ludila).
U grčkoj mitologiji Bile su prikazane kao ružne, krilate žene sa kratkom kosom, rukama i strukom isprepletenim otrovnim zmijama. Sestre su vitlale bičevima i bile su obučene ili u duge crne haljine ožalošćenih, ili u kratke suknje i čizme devojaka lovaca.
Enciklopedija Erinija
Eumenide, takođe zvane ERINIJE, a od Rimljana FURIAE ili DIRAE, prvobitno nisu bile ništa drugo do personifikacija kletvi izrečenih nad krivim zločincem. Ime Erinnis, koje je starije, Grci su izveli od erino ili ereunao, lovim ili proganjam, ili od arkadijske reči erinuo, ljut sam; tako da su Erinije bile ili ljute boginje, ili boginje koje love ili traže zločinca. Ime Eumenida, koje označava „dobronamerne“, ili „umirene boginje“, je puki eufemizam , jer su se ljudi plašili da ove strašne boginje nazovu pravim imenom, a govorilo se da im je prvo dato nakon oslobađajuće presude Orestovom sudu u Areiopagu, kada je gnev Erinija bio umiren. Sličnim eufemizmom su u Atini Erinije nazivane semnai theai, ili časne boginje. Servije pravi razliku, prema kojoj su nosili ime Dire, kada su zamišljeni kao na nebu od Zevsovog prestola, Furije, kada su zamišljeni kao biće na zemlji, i Eumenide, kao bića nižeg sveta; ali izgleda da je ovo čisto proizvoljna razlika.
U smislu kletve, reč Erinnis ili Erinies se često koristi u Homerovim pesmama. Prema homerskom pojmu, Erinije, koje pesnik shvata kao posebna bića, ubrajaju se u one koji nastanjuju Erebos, gde počivaju dok ih neka kletva izrečena zločincu ne pozove na delatnost. Zločini koje kažnjavaju su neposlušnost prema roditeljima, povreda poštovanja zbog starosti, krivokletstvo, ubistvo, kršenje zakona o gostoprimstvu i nedolično ponašanje prema moliteljima. Čini se da je ideja koja je osnova verovanja u Eumenide da roditeljska kletva uništava sav duševni mir, uništava sreću njegove porodice. i sprečava kažnjenog da bude blagosloven decom. Kako Eumenide ne samo da su kažnjavale zločine posle smrti, već su i za vreme života na zemlji zamišljene i kao boginje sudbine, koje su zajedno sa Zevsom i Merama ili Parcama, vodili takve ljude koji su bili osuđeni na patnju u bedu i nesreću. U istom svojstvu oni su takođe sprečili čoveka da stekne previše znanja o budućnosti. Homer ne pominje nikakva posebna imena Erinija, niti se čini da zna za bilo kakav određeni broj. Hesiod, koji takođe ćuti o ovim tačkama, Erinije naziva kćerima Gaje, koja ih je začela u kapima krvi koje su na nju pale sa tela Urana. Epimenid ih je nazvao kćerima Kronosa i Euonime, i sestrama Moerae; Eshil ih naziva kćerima noći; i Sofokle od Skota (Tama) i Gaje. Grčki tragičari, kod kojih, kao u Eumenidi Eshilovim, broj ovih boginja nije ograničena na nekoliko, nemaju određenog imena bilo koje od Erina, ali se pojavljuju u istom svojstvu, i kao osvetnici istih zločina, kao i ranije. Ponekad se poistovećuju sa Poenae, iako je njihova sfera delovanja šira od one Poenae. Zbog njihovog lova i progona prokletog zločinca, Eshil ih naziva kunes ili kungetides.
Nikakva molitva, nikakva žrtva i nikakva suza ne mogu ih zaustaviti u svom činu, niti zaštititi predmet njihovog progona; a kada se boje da im zločinac ne pobegne, pozivaju u pomoć Dicea, sa kojim su blisko povezani, a jedini cilj im je održavanje stroge pravde. Erinije su bila starija božanstva od olimpijskih bogova, i stoga nisu bili pod vlašću Zevsa, iako su ga poštovali; i živeli su u dubokoj tami Tartara, ograničene i od bogova i od ljudi. Njihov izgled Eshil opisuje kao Gorgolike, njihova tela prekrivena crnom bojom, zmije upletene u kosu, a krv im curi iz očiju; Euripid i drugi kasniji pesnici opisuju ih kao krilata bića. Pojavu koju imaju kod Eshila manje-više su zadržali pesnici kasnijih vremena; ali su postepeno poprimile karakter boginja koje su kažnjavale zločine posle smrti i retko su se pojavljivale na zemlji. Na sceni, međutim, i u umetničkim delima, njihov strašni izgled je bio umnogome ublažen, jer su bile predstavljene kao devojke groba i svečanog izgleda, u raskošno ukrašenim odeždama lovaca, sa trakom zmija oko glava, a zmije ili baklje u rukama. Kod kasnijih pisaca, mada ne uvek, broj Eumenida je ograničen na tri, a njihova imena su Tisifona, Alekto i Megaera. U Atini su postojale samo dve statue. Žrtve koje su im prinošene sastojale su se od crnih ovaca i nefalije, tj. piće od meda pomešanog sa vodom. Među njima svetim stvarima ubrajaju se bela grlica i narcisa. Oni su bili obožavani u Atini, gde su imali svetilište i pećinu u blizini Areiopaga: njihove statue, međutim, nisu imale ništa strašno, i tamo je u njihovu čast bio slavljen praznik Eumenideja. Još jedno svetilište, sa šumarkom u koji niko nije smeo da uđe, postojalo je u Kolonu. Pod imenom Maniai, oni su obožavani u Megalopolisu. Takođe su bili obožavani na Asopu i u Cerineji.
Podzemni svet
Mitologija
